|
 Večer alternativne lektire:
OMILJENA SLOVA
Posvećeno:
BOB DYLANU (Robert Zimmermann) – Drugačiji Dylan
Uz kantautorsku slušaonu u kojoj ćemo slušati:
Bob Dylana, Adema, Leonarda Cohena, Jacquesa Brela, Johnny Casha etc.
Ne znam mnogo o muzici, jer nažalost, nisam talent, ali znam prepoznati dobru od loše muzike. Bar takvo mišljenje držim. Znam isto tako, da nekad tekst stoji kao smetnja čistoći zvuka. A nekad je zvuk instumenta (klavira, gitare, bubnja..) samo podloga tekstu. I to je ono odakle počinjem pričati o Bob Dylanu.
Ostavimo na stranu Roberta Zimmermana. Pustimo nizvodu prohujale revolucije protestnih šestedsetih. Pustimo Tarantulu iz kaveza nek lijepo ide u pustinju. Sagledajmo činjenice. Tih godina Simon i Garfunkel pričali su o zvucima tišine i tišini koja raste poput raka. I narasla je, vidimo po slici svijeta danas. Tišina nas je progutala. Klanjamo se neonskom bogu. Tih godina Joan Baez je marširala naprijed, za pravdu i pravicu, utopijski i hipijevski, a to i dan danas provodi u djelo. Da, i tu je Dylan na sceni. I tu nastupa sa riječima kako zdušno slijede ono što propovijedaju. Ali Dylan, koliko god tvrdio kako ne voli biti propovjednik ničega ni nikakve vrste, ruku na srce, ipak je to bio (i određeno vrijeme čak i uživao u tome) ali kada sve to ovdje nabrojano ostavimo sa strane, ostaje riječ. Dakle, ne riječ kao poruka, ne Dylan kao glas izgubljene generacije ne Dylan buntovnik ne „prodati“ rock-Dylan već Bob Dylan kao pjesnik, u smislu Hemingwaya, u smislu Withmana.. Što dovodi u vezu Bob Dylana, rock-zvijezdu u rang najvećih američkih pjesnika sredine dvadesetog stoljeća? Pa upravo ono što se naglašava. A to je riječ, kao kost pjesme. I tako mi sad promatramo Dylana, kada nema poruke kada nema rušenja američkog sna pedesetih u svakoj oblini Marylin Monroe uobličenoj, bez tugovanja za izgubljenom demokracijom u donekle i lažnoj slici Johna Kennedyija, nema crnaca ubijenog Marthin Luther Kinga i protesta protiv segregacije. Ima samo riječ jer je jedina koja ostaje.
Zato, večeras nećemo pričati opet o svim stvarima nabrojenim, što Dylan predstavlja, nego zašto je Dylan pjesnik i kakva je to poetika Bob Dylana. Kako sada, iz okrenute perspektive, Dylan funkcionira bezvremenski i univerzalno, a to je odlika istinski dobrog pjesništva.
|
